Posebna vrsta protokola koja je, na prvom mestu namenjena da bi se određene datoteke prenele između dva uređaja koja su na mreži je poznata kao FTP. A u pitanju je skraćenica koja je nastala od početnih slova reči File Transfer Protocol.

Mada bi svakako trebalo da naglasimo i da se ponekad pod pojmom FTP smatraju određeni programi, čija je osnovna svrha vezana za primenu protokola za prenos datoteka.

Vrlo često se upravo ovaj tip protokola primenjuje od strane web mastera, a u onim situacijama kada je potrebno izvršiti ažuriranje konkretnih web sajtova.

Upravo je protokol za prenos datoteka, a kako se File Transfer Protocol slobodno prevodi, jedan od najčešće korišćenih načina za izvršenje pomenute usluge. On se karakteriše kao sesijski, budući da za mrežnu komunikaciju koristi takozvani TCP/IP, a uz to se smatra najpouzdanijim načinom za prenos datoteka između mrežnih uređaja.

Način fnkcionisanja FTP - a je vrlo jednostavan, te je predviđeno da klijentski računar uputi zahtev serverskom računaru, stim da je naravno logično da klijentski računar neizostavno mora da u sebi sadrži konkretni program koji je zadužen za primenu ovog protokola. Podrazumeva se i da serverski računar, u tom slučaju sadrži određeni program koji mu omogućuje da se poveže sa FTP portom, ali i da prihvata komande koje izdaje pomenuti protokol. Stručni nazivi za ove vrste računara su FTP klijent, odnosno FTP demon, to jest FTP server. Zatim dolazi do uspostavljanja veze između njih, klijentski računar treba da pošalje konkretne zahteve i komande, a zatim ih FTP server obrađuje i tako obrađene šalje nazad kao odgovor na konkretni zahtev ili naredbu. Pod pojmom odgovora se, u ovom slučaju smatra poruka u kojoj se navodi da je određeni zahtev (komanda) sa uspehom izvršena, ali u toj poruci može da bude navedeno i da je došlo do greške prilikom izvršenja.

Budući da FTP funkcioniše prema specijalnom, FTP standardu, to je predviđeno da se odgovor navodi u formi koda, a koji je sačinjen od trocifrenog broja, ali je većina savremenih programa tako dizajnirana da se taj kod automatski pretvara u jezik koji je korisniku u potpunosti razumljiv.

U okviru svake FTP sesije se nalazi po dve, to jest takozvana DTP (Data Transfer Process), a koja predstavlja sesiju za transfer, kao i kontrolna sesija, poznata kao PI (Protocol Interpreter). Zahtev da bude uspostavljena veza sa konkretnim računarom, zapravo stiže direktno od kontrolne sesije, a koja se mora prva aktivirati, te se posle vrši i provera identiteta, pa se uspostavlja veza i potom se komunikacija odvija nesmetano. Ova sesija, inače ostaje neprekidno aktivna, jer je ona ujedno i zadužena za nesmetano funkcionisanje veze između ova dva uređaja, dok se sesija za transfer svakako aktivira tek nakon što konkretni zahtev bude iznet i obrađen.

Zanimljivo je pomenuti da se isključivo na portu po takozvanom standardu 21 uspostavlja konekcija sa FTP serverom, dok se TCP/IP veza uvek uspostavlja prema pravilima sistema slučajnog izbora.

Ono što se vrlo često navodi kao negativna karakteristika ovog protokola jeste što se sve prenosi bez postupka šifrovanja, tako da se eventualno može dogoditi da dođe do zloupotrebe. U pojedinim slučajevima se unose SSL algoritmi, to jest TLS, a kako bi barem donekle bio rešen problem bezbednosti prenosa. Isto tako se često mogu javiti zastoji, a prvenstveno zbog toga što je neposredno pre početka prenosa potrebno da bude izvršen veći broj komandi. Kao nedostatak korišćenja ovakvog načina za prenos datoteka je navedena i informacija da prilikom prenošenja konkretnih podataka ne bivaju preneti i određeni, dodatni podaci, kao što su na primer datum poslednje izmene ili, pak tačan datum kreiranja, već se automatski navodi datum koji je određenom sadržaju dodeljen tek nakon prijema. Svakako se podrazumeva da se ovi nedostaci rešavaju na najbolji mogući način, a kako bi FTP što bolje funkcionisao. Obično se za vreme prebacivanja datoteka koristi jedan od ukupno 4 načina za prikaz podataka. A pod tim se prvenstveno misli na ASCII (koristi se za tekst), te binarni, to jest slikovni način. Isto tako se konkretni podaci mogu prikazati i na EBCDIC način, a koji se najpre primenjuje u onim situacijama kada je potrebno preneti običan tekstualni sadržaj i to između računara koji koriste takozvani EBCDIC znakovni skup. Svakako postoji i onaj način koji je okarakterisan kao lokalni i koji je namenjen za komunikaciju dva uređaja čije su postavke potpuno iste, te tada ne postoji potreba da konkretni sadržaji bivaju pretvarani.

Kada su u pitanju modovi prenosa, može se koristiti ili blokovni ili sažeti način, odnosno onaj koji je poznat kao način strujanja, a svaki od njih podrazumeva i određene zahteve koji bi morali da budu ispunjeni da bi konkretni mod mogao da besprekorno funkcioniše.