Jedna od najopštijih definicija koda podrazumeva da su u pitanju svojevrsna pravila koja su usmerena na pretvaranje informacije u određenom obliku, kao recimo reči, slova, broja ili binarnog zapisa, u neki drugi oblik, stim da on ne mora uvek da bude u istom vidu.

Posebno se oblast kodiranja odnosi na obradu informacija, a u tom slučaju se ovim pojmom definiše proces koji podrazumeva prevođenje konkretne informacije u određenu vrstu simbola, te se oni preko različitih vrsta uređaja dalje prenose do primaoca. Takođe, postoji i postupak dekodiranja, a koji je naravno potpuno suprotan prethodno pomenutom i podrazumeva da se vrši pretvaranje određenih simbola u onaj oblik koji će konkretnom primaocu biti u potpunosti razumljiv.

Kako navode istorijski podaci, kodovi su prvi put upotrebljeni tokom 13 - og veka, a kasnije su naročito počeli da se razvijaju kada su otkriveni telefon i telegraf. Osim u oblasti informacionih tehnologija, oni se primenjuju i u okviru vojske, ali isto tako i u diplomatiji, te su takođe oni pronašli svoju primenu i u mornarici, odnosno u okviru trgovine. Zanimljivo je napomenuti da su upravo oni kodovi koji se koriste u trgovini najobimniji, a najpoznatija vrsta kodova je Morzeov kod, kao i Međunarodni kod broj 1 i 2.

Definicija pojma kodna zamena je takođe sasvim logična, te se pod ovim pojmom smatraju grupe brojeva, slova ili nekih drugih znakova kojima se određena slova, reči ili drugi simboli zamenjuju, a zatim oni formiraju takozvane kodne izraze. Osnovna svrha kodova jeste da se zaštite neki podaci, kao i da se izvrši neophodno skraćivanje konkretnih sadržaja.

Nauka koja je primarno fokusirana na proučavanje kodova i njihovo otkrivanje se zove kriptografija. Razlozi za kodiranje su brojni, a oni isključivo zavise od polja njihove primene, pa tako recimo u oblasti telegrafa, kodovi služe da bi se određena informacija poslala što brže, budući da će sadržati manje znakova.

Kod koji se smatra najkomplikovanijim je poznat pod nazivom Enigma i nastao je tokom Drugog svetskog rata na teritoriji Nemačke. A upravo je dešifrovanje tog koda doprinelo da se ovaj rat završi, te je uticalo i na promenu toka celokupnog rata.

Znakovi koji se u ovoj vrsti komunikacije primenjuju zapravo čine takozvanu apstraktnu abecedu i oni u kombinaciji sa binarnim, odnosno nekim drugim znakovima stvaraju kod. A svaki kod poseduje kodni element, stim što postoji i kodna zamena koja mu pripada. Takođe se određuje i obim koda, a što podrazumeva tačno definisani broj kodnih elemenata apstraktne abecede koji sačinjavaju pomenuti kod. U oblasti informacionih tehnologija, broj korišćenih elemenata je upravo proporcionalan broj bit - a koji je potrebno da bude upotrebljen za određenu kodnu zamenu. Definiše se vodeći bit konkretne kombinacije, a koji je ujedno i najznačajniji bit, a njegova oznaka je MSB (Most Significant Bit), stim da postoji i LSB (Least Significant Bit), to jest bit koji ima najmanji značaj. U većini slučajeva kodiranje se vrši preko tastature, stim što kada je potrebno izvršiti postupak dekodiranja, onda se obično on prikazuje na monitoru.

Takođe je važno istaći i da se u okviru oblasti informacionih tehnologija najčešće koriste dva koda i to BCD (Binary Coded Decimal), što je zapravo binarno kodirana dekada i u tom slučaju kodiranje funkcioniše tako što se svaka dekadna jedinica zamenjuje ekvivalentom u okviru četvoro bitnog sistema. A ustvari to znači da se koristi samo prvih 10, a ne svaka kombinacija od 4 bita. Svrha korišćenja ovog koda je vezana, na prvom mestu za lakše prenošenje podataka koji imaju brojčanu vrednost, pa se ujedno i BCD kod najčešće koristi upravo kada je potrebno izvršiti neka merenja.

Ukoliko se, iapk zahteva kombinacija brojeva, slova i nekih drugih znakova, tada se koristi kod sa osmo bitnim kodnim zamenama. U pitanju je takozvani američki standardni kod za razmenu informacija, odnosno ASCII (American Standard Code for Information Interchange), te je i primetno je više varijanti u upotrebi. Obično se koristi ona varijanta koja obuhvata prvih 128 kombinacija, a prema aktuelnom standardu, to jest od 0 do 127, dok je preostalih isto toliko kombinacija (od 128 do 255) prepušteno svakom korisniku koji želi da samostalno kodira te elemente. Primarna svrha ovog koda jeste da se poveća ne samo brzina, već i da značajno bude fleksibilniji.

Uz njih, u praksi postoji i takozvani QR kod, koji je nastao 1994. od strane japanske kompanije Denso - Wave. A u pitanju je svojevrstan dvodimenzionalni bar - kod, to jest matrični, a ova skraćenica potiče od prvih slova reči Quick i Response, tako da se slobodno prevodi kao brzi odgovor. Upravo sa tim ciljem je i kreiran QR kod, jer je bilo neophodno da se određeni sadržaj kodira velikom brzinom.